Isprave koje se izdaju ili sastavljaju kao javne isprave podrazumijevaju pretpostavku točnosti činjenica koje su u njima navedene. One se mogu osporavati putem građanskog postupka. Članak 2. te članak 3. Zakona o javnom bilježništvu propisuju da je sačinjavanje javnobilježničkih isprava (javnobilježnički akti, javnobilježničke potvrde i javnobilježnički zapisnici) kao javnih isprava (u ovom smislu javnobilježničkih isprava) opća nadležnost javnih bilježnika. Članak 230. Zakona o parničnom postupku propisuje da javna isprava koju je izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti dokazuje istinitost činjenica koje su navedene u toj ispravi. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Privatne isprave podrazumijevaju istu pretpostavku koja proizlazi iz općeg načela tereta dokaza, actori incubit probatio. Međutim, o činjenicama dokazanim u privatnim ispravama donosi se sud sukladno brižljivoj ocjeni u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza i svih dokaza zajedno) čime je omogućeno jednostavnije dokazivanje da su u ispravi navedene neistinite činjenice nego u slučaju javnih isprava, gdje se to mora dokazivati puno specifičnije.
2. Da li u vašem pravnom sustavu javna isprava ima veću dokaznu snagu? Koja pravila to propisuju?
